Datum objave: 05.06.2003

Životopis
Anzelmo Franjo Canjuga rodio se 27.11.1894. g. u Budislavcu, u župi Vidovec, od oca Jakoba i majke Mare, rođene Cafuk. Nakon završene osnovne škole u Vidovcu, postaje pitom-cem Kapucinskog konvikta sv. Josipa u Varaždinu, gdje pohađa gimnaziju. Po završetku srednjo- školskog obrazovanja, Canjuga odlučuje stupiti u Kapucinski red te u Varaždinu 1910.g. ulazi u novicijat - uvođenje u redovnički život, da bi 1911.g. položio prve redovničke zavjete. Potom odlazi u Senj gdje završava bogoslovne znanosti. U svečanom misnom činu, 08.12.1917.g. zaređen je za svećenika. Kao mladomisnik u Varaždinu, u Kapucinskom samo-stanu obavlja dužnost orguljaša i zborovođe.

 

Značajan mu je i pastoralni rad: odgajao je sjemeništarce, sagradio Konvikt sv. Josipa, mladima je predavao vjeronauk u Prvoj osnovnoj školi, zvanoj Škola Kraljice Marije. Za vrijeme svojeg djelovanja u Osijeku, gdje u kapucinskoj crkvi obavlja službu orguljaša, sve do 1947.g. kada od komunističkih vlasti biva zatvoren, osobito je aktivan u promicanju glazbene kulture. Tada je njegovo umjetničko djelovanje došlo do vrhunca. Gotovo da nema crkvene, gradske ili pak državne svečanosti na kojoj Canjuga ne sudjeluje kao produktivni i reproduktivni umjetnik. Kao cijenjeni glazbenik radio je na osječkoj gimnaziji kao nastavnik glazbe.

 

Poratne godine su za Canjugu bile presudne. Od komunističkih vlasti etiketiran je kao ?nepodoban drug?. U proljeće 1947.g. u vrijeme najgoreg komunističkog pritiska na Crkvu, u namještenom slučaju bijaše uhićen. Tobožnji križar (hrvatski ilegalac) traži od Canjuge lijekove za križarske ranjenike. Šaka lijekova, ljudskosti i milosrđa bila je corpus delicti za optužbu ?suradnja s kontrarevolucionarnim elementima?. Anzelmo Canjuga je osuđen na 16 godina zatvora i pet godina gubitka svih građanskih prava. Teški tretman u Staroj Gradiški pogoršao je njegovo načeto zdravlje. Ali i tamo je živio s glazbom: skladao je u tajnosti i podučavao u glazbi neke svoje supatnike.

 

Anzelmo Canjuga umire 19.12.1952.g. od raka na želucu. Sahranjen je na zatvorskom groblju. Ekshumacija je izvršena nakon potpunog isteka kazne, 27. svibnja 1965.g., a njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Mirogoj u grobnicu kapucina. Imajući pred očima glazbene radove franjevca-kapucina Anzelma Canjuge, moramo reći da njegov opus nije velik, ali je zato vrijedan i to posebno za otkrivanje glazbene baštine hrvatskog cecilijanskog po-kreta, kojem se zdušno kao skladatelj predao. Za naš puk posebno je vrijedno ovdje spomenuti njegova djela, koja odišu narodnim izrazom, a s druge strane su visoke glazbene vrijednosti: to su nama dobro poznate pjesme, UZMITE, JEDITE A. Canjuga Ljiljane bijeli, Uzmite, jedite, Ko noć šutiš, Sakramentu veličajnom, koje pjevamo i pjevamo, a da nam nikada ne dojade, a tako nam pobožno uzdi-žu dušu na molitvu. One pronose slavu čovjeku koji ih je napisao. Dakle, kao čovjekom, poteklim iz naše sredine, mi, župljani župe Vidovec možemo se ponositi i hvaliti Gospodina što nam ga je podario. 2. Spasitelj reče to, Njegova riječ bi dosta; Tijelo i sveta krv U taj čas namah posta. 3. Danas, kroz vjekove, U crkvi isto biva; Međ nama, sretni smo, Imamo Krista živa. 4. Kada nas žića put Hoće da jadom smrvi, Štita gle Kristova: Tijela mu, svete krvi!

 

Obrisi glazbeništva
Canjugino ime se uglavnom veže uz neke uspješne harmonizacije, u puku omilje-ne pjesme (Ljiljane bijeli, Uzmite, jedite), te pokoje četveroglasje. Međutim, djelo o. Anzelma Canjuge zaslužuje više. Njegova je umjetnička ruka dodirnula više glazbenih područja i vrijedno ih obogatila.

 

Canjuga je bio mnogostran glazbenik: orguljaš, zborovođa, skladatelj, pedagog i glazbeni pisac. Gotovo je nevjerojatno da je u svemu tome uspio kad se zna da je bio samouk glazbenik. Svjestan nedostatnosti školovanja, s puno napora i rada ulazi u tajne velikog svijeta glazbe. U tome je od samog početka pretežito upućen na sebe sama. Doduše, nešto kasnije ga vodi A. Dujmušić, a u zrelim godinama F. Dugan stariji.

 

Canjuga je zaista savjesno proučavao crkvenu glazbu, koral, djela polifoničara, orguljsku glazbu do te mjere da je neka područja znanstveno-teoretski obogatio. Tako je, zapravo, mnogo više nego s učiteljima naučio samonaobrazbom i neprekidnim usavršava-njem svog prirođenog dara opažanja, bez čega nikad ne bi mogao naći tako izvoran izraz u svojim djelima.

 

Ništa manje nije važan ni onaj duhovni pokretač, tako raspoznatljiv u Canjuginoj glazbi. Kao veliki vjernik osjećao se pozvanim da svoj dar oplodi radom i djelima da bi što bolje ispunio redovničku i vjerničku zadaću.

 

Glazba nije zato u crkv, da čovjeka rastrese ili zabavi, nego da se čovjek sabere, podigne duh svoj i srce k Bogu, jer inače glazba gubi svoju svrhu za koju je u crkvi određena i bilo bi bolje da je u crkvi nema. Zato ću vam sada označiti dva biljega prave crkvene glazbe: prvi biljeg jest ako je nikla u crkvi i za crkvu. Skladatelj kada hoće da sklada crkvene popijevke mora si postaviti, kao da sa pukom u crkvi zajedno moli, i one utiske koje onda osjeća, treba da izrazi melodijom. Tekst valja da imade pjesničku vrijednost, ali ne previsokim slogom; nego priprosto, jednostavno i lako razumljivo treba da izrazi pojedine čine koji se na oltaru zbivaju. Drugi biljeg se tiče melodije, koja ne smije da bude mekoputna trivijalna, već ozbiljna, dostojanstvena, sveta. Uzalud naime i najsvetiji tekst, ako je napjev po motivima neke koračnice, plesa itd. To su dva glavna biljega prave crkvene glazbe. Zato tko dobro promotri ova dva biljega, znat će dobro razlikovati čuvstva, koja se pobuđuju popijevkom i prema tomu će znati si stvoriti sud o crkvenom duhu jedne popijevke.

 

Ovi jasno izraženi stavovi (iz njegovog rukopisa, O crkvenoj glazbi, od 06. ožujka 1914. godine) pokazuju da je Canjuga već s dvadeset godina imao jasnu predodžbu o funkciji crkvene glazbe i skladateljskoj orijentaciji, koja proizlazi iz nje same. One se očituju već u Canjuginim prvijencima. Najranija skladateljska godina je 1914. Canjuga je pripadao plejadi cecilijanskih glazbenika. Svoju pripadnost cecilijanskom pokretu neprestano je dokazivao. Uspio je približiti crkvenu glazbenu umjetnost okvirima glazbenog rječnika, koji odgovaraju cecilijanskim dometima. U tome je tajna njegove naj-šire popularnosti, pa su neke skladbe do danas usvojene kao opće dobro.

Karakter velikog dijela skladbi obilježen je i njihovom namjenom. Izrasle su iz po-sebnih okolnosti i potrebe crkvenog muziciranja u sredini koja je imala određenu glaz-benu tradiciju.

Canjuga je u prvom redu melodičar. Skladbe prilagođava jednostavnim linijama crkvenih pučkih popijevki, što se lako prihvaćaju u narodu. Skladbe Presvetom Srcu Isusovu i Marijinom, Svetom Josipu, Ljiljane bijeli, Uzmite, jedite i dr. imaju u sebi nešto što moženo nazvati pučkim prizvukom: jednostavnost u izrazu, perceptivnu pjevnost u pravilnim periodičkim frazama. Pozornost njegova melodijskog izričaja jesu pjevnost u duhu hrvatskog folklora, umjereni intervalski skokovi, profinjena igra kratkih motiva.

 

Izbor literarnih predložaka znakovit je za Canjuginu vjersku orijentaciju. Polazeći od ugođaja teksta, on ostvaruje cjelinu pjesme. Od već poznatih crkvenih tekstova (npr. tekst koralnog napjeva koji je harmonizirano, uzet je kao tekstualni predložak za vlastitu skladbu) Canjuga uzima tekst D. Domjanića, E. Šah, I. Šarića, V. Gjurina, V. Rožmana, a nerijetko je i sam autor ili prevodilac.

 

Harmonizacija starih crkvenih napjeva bila je jedna od značajnih preokupacija, ali i zadaća A. Canjuge. Naime, jedna je od osnovnih ideja cecilijanaca bila oživljavanje pjesama iz najstarijih hrvatskih glazbenih izvornika: Cithare octochorde i Pavlinske pjesma-rice. One bi u novom harmoniziranom izdanju trebale naći mjesto u liturgijskoj praksi. Sudeći po velikom broju ostvarenih harmonizacija, Canjuga je taj posao shvaćao kao izazov, ali i mogućnost doprinosa promicanju i produbljivanju hrvatske crkvene glazbene kulture. Obrađujući stare napjeve, obogaćivao ih je predigrama, međuigrama i zaigrama. To su vrlo inventivni orguljski stavci, što rješavaju u praksi potrebe orguljaša i bitno utječu na ugođajno- glazbenu cjelovitost.

 

Evo kako Canjuga zamišlja funkciju orguljskih stavaka: "A da i naši orguljaši imaju nešto nova za sebe, skladao sam na temu pjesme predigru, međuigru i zaigru. Predigrom će se oglasiti zboru ili puku pjesma i brzina izvođenja. Međuigra se izvodi nešto polaganijim tempom, i da dođe do izražaja, treba je svirati kao trio, da se melodija pjesme istakne kojim karakterističnim registrom na posebnom manualu. Iza posljednje kitice slijedit će zaigra, građena od drugog stavka pjesme. Svira se tiše i polaganijim tempom da izgleda kao jeka, koja se gubi u daljini."

 

Albe Vidaković za njegove skladbe piše: "Izvrsno je poznavao naše stare crkvene pjesme. Skladbe mu odaju svježu invenciju, jednostavnost i dotjeranu formu. Znao je u njima pogoditi narodni duh, pa su neke prihvaćene i kao pučke pjesme."

 

Canjuga se i u pedagoškom radu nesebično davao. Odgojio je više dobrih orguljaša i zborovođa, a neko je vrijeme bio učiteljem glazbe na varaždinskoj i osječkoj gimnaziji. Držao je tečajeve za orgulje u Varaždinu, Ivancu i nekim drugim mjestima, da bi odgojio praktične orguljaše za potrebe crkvenog sviranja.

 

Iz knjige "Ljiljane bijeli", izdavača Hrvatske Kapucinske Provincije Zagreb, izdane u Rijeci 1994.
Priredio Juraj Priher